CISSA – LEGENDA O ISTARSKOJ ATLANTIDI

thumb_12-aprile-1619-Svakako prije VI. stoljeća, a kazuje legenda, na dan smrti sv. Eufemije, zaštitnice grada Rovinja, točno 16. rujna davne 304. godine, nestao je poluotok sa slavnim gradom imena Cissa. U silnom potresu ovaj se poluotok razbio na nove otoke, pa danas možemo reći da Rovinj na njima stanuje - otoci Sveta Katarina i Sveti Andrija (Crveni otok) najpoznatiji su, ali i Figarola Velika i Mala, Sturago, Pirusi, Dvije sestrice, Sveti Ivan, otočić Sedam dlaka (Banjole) ...

thumb_detven2Između Svetog Ivana, otočića iz čijeg zelenila viri mali zvonik napuštene crkve i obližnjeg istoimenog školja Sveti Ivan na pučini, gdje je 1853. godine za austrougarskog vremena podignut svjetionik što se uzdiže 22 metra nad razinom mora, u podmorju leži velika jadranska zagonetka, pretpostavka drevnih početaka Rovinja, tajna koja i danas ostaje obavijena brojnim pitanjima i različitim odgovorima.

Još je jednom ovaj kraj pogodio potres, krajem VI. stoljeća, kad dobija današnje obrise, a grad Cissa još dublje tone u dubine ovog akvatorija.

„Baš kao i danas, more treba biti mirno poput ulja“, govore rovinjski ribari. „Tada se u dubinama naziru konture kamenih zidova»“

Ovdje se sapliću mreže i misli, a stare knjige vele kako je nekad davno u ovim dubinama nestao grad: Cissa, ili stari Ruven, Ruvin ili Rubino. Imao je svoje ulice, svoje trgove, svoju vrevu života. Bio je poznat po proizvodnji boja; naprasito je nestao da bi nakon tog strašnog podvodnog udara, maremotusa, bio nastanjen današnji Rovinj.

Poznati tršćanski povjesničar Pietro Kandler (1804.-1872.) zamjera starim geografima što su Cissu smještali čas amo, čas tamo, „brodeći lađom imaginacije morima zemljopisnih karata“.

Kandler je lađom doplovio na lice mjesta. „Otišli smo tamo“, piše tršćanin, „no, dubina vode nije dala oku doprijeti do zdanja ili ruševina.“

coronelliUzimajući u obzir stare pisce, od Plinija do „modernijih“, sumirajući dotadašnje spoznaje Kandler veli da se gledajući s tornja Svete Eufemije, između otoka Svetog Ivana i manjeg školjića, u razmaku od 500 venecijanskih koraka od prvog, a stotinu od drugog, nalazi potonuli grad. I precizira: smješten je u krugu od pet stotina koraka, u dubini što varira od 18 do 20, 25 pa i 30 mletačkih vodenih koraka, što navodi na pomisao o spustu brda na visini od dvanaest, otprilike, metara. Spuštanje terena Cisse takvo je, nastavlja, da bi ga se prije moglo pripisati naglom nego postupnijem pomicanju, do nenadanog propadanja „iz razloga što ih ne bismo znali odrediti.“ On izriče i činjenicu da ono mjesto izbjegavaju ribari, jer im se među podvodnim zidinama mrse i uništavaju mreže. Od predmeta koji su izvučeni iz cissanskih voda, spominju se opeke, četvrtasto kamenje, žlijepci, a iznijet je i prozorski kamen s metalnim oknom u kojem su se, tko zna kada, pomicala prozorska krila ...

Ali, priču o Cissi moguće je naći i ranije. Rimski povjesničar Plinije Stariji (I. st. poslije Krista) u svojim zemljopisnim spisima, govoreći o slavnim otocima pred ušćem Timava (gornjojadranske rijeke), a zatim uz tlo Istre, spominje: Cissu, Pullarije i Absirtide. Za Cissu Kandler kaže da je u Plinijevu vremenu mogla biti „slavna“ zbog brojnog pučanstva, jer se o glasovitosti proizvodnje boja još nije moglo govoriti.

Stoljećima kasnije „fabula cissiana“ dobija i nove potpornje u „cissanskim biskupima“. Na crkvenom sinodu u melhores perfumes Gradu (sjeverna, lagunarna Italija) godine 579. potpisan je Vindemius, kojeg kronike tituliraju: „Episcopus Cesetensis“, a na drugim mjestima „Cenesis“ i „Cenetensis“, pa tako i u ulomcima sinodalnih spisa što se čuvaju u aktima sličnog skupa u Mantovi 827. godine – što bi trebalo značiti: cissanski, ili sa Cisse.

Potraga za Cissom ne jenjava! Rovinjskim se ribarima i dalje zapliću mreže. Sveti Ivan, San Zuane, vuče na pučinu!

Pod slikom cara Franje Josipa Prvog kapetan rovinjske luke Carlo Covacevich odlučio je zainteresirati vlasti za podmorsko istraživanje Cisse. Austrougarski admiralitet u Puli k tajnovitim je rovinjskim vodama u siječnju 1890. godine uputio brod „Laudon“ na kojemu je ponosno stajao „dražavni ronilac“ u opremi nalik likovima s otočentesknih ilustracija astronauta. Ispitivanje je izvršeno u ozbiljnosti austrougarskog pregnuća, uz nazočnost i kapetana Covacevicha. Nakon „palombarova“ izlaska iz mora, sačinjen je zapisnik na njemačkom jeziku.

staro01Ronilac je rekao slijedeće: „Tek što sam se spustio u dubinu mora, stigao sam do mjesta prekrivena ostacima zidova što su me, pošto sam ih proučio, uvjerili da se bez sumnje radi o zanatskoj konstrukciji. Ja, jer sam zidar, mogao sam utvrditi i tragove žbuke. Nastavljajući uviđajem okolnog podmorja, zapazio sam u carbohealth.com produžetku red zidova i prostore kojim su prolazile ceste.“

Rubni zid Cisse, tako će zapisik, državni je ronilac pratio dužinom od 30 metara. Nije ga dalje mogao slijediti, jer su mu smetali dijelovi robusne ronilačke opreme, a pozorniji uviđaj onostrane obale nije mogao izvršiti, jer mu to lupo italiano nije dopuštala dubina.
Rovinjski_arhipelag

„Osim jednog kamena koji zasigurno dolazi od građenog zida“, rekao je ronilac, „i što je s jedne strane prekriven žbukom, nikakav drugi predmet nisam mogao ponijeti sa sobom, budući da zidine oblikuju čvrstu zapreku koju u nedostatku potrebnog alata i vremena nisam mogao srušiti.“

Odlazak „Laudona“ i ponosnog ronioca, potkraj XIX. stoljeća poremetio je postavke nekojih tada poznatih „cissologa“; no pretpostavke, opovrgnuća i upitnici živjeli su i dalje, žive sve do danas. Usprkos riječima upute svetog Jeronima, koji u jednom pismu poručuje nekom slijepom putniku neka ne ide dalje od Cisse ...

 

 
(Uz pomoć publikacije „Rovinj: na starim razglednicama“, Zavičajna naklada „Žakan Juri“, Pula, 1998.)